Dvoboj kao oblik sukobljavanja pojedinca protiv pojedinca (sam naziv dvoboj govori nam da se radi o sučeljavanju dvojice protivnika) često se susreće u povijesti kao način rješavanja sporova. Osnovna karakteristika dvoboja je težnja da oba protivnika budu naoružana jednakim oružjem, kako bi izgledi bili izjednačeni i ovisili isključivo o vještini boraca, odnosno o “božjoj volji”. Baš taj izgovor “božja volja” koristio je u srednjem vijeku suverenima da u konfliktima njihovih vazala ne presude osobno, već su ih upućivali na dvoboj. Na taj način su vladari “oprali ruke” od delikatnih odluka koje su mogle izazvati nezadovoljstvo njihovih poređenih, otkazivanje poslušnosti ili čak pobunu, što bi za feudalnu hijerarhiju tog doba bili jako opasno.
Takvi okršaji imali su naziv sudski dvoboj i bili su dopušteni. Održavali su se u Europi do pred kraj 14.stoljeća.
Mačevanje i povijest 